Šta neko drugi radi u svom dvorištu, ne treba da nas se tiče. Tako braća Crnogorci hoće da imaju i svoj jezik koji će se zvati crnogorski. Ja tu ne vidim nikakav problem osim možda te sitnice što je jezik isti kao i srpski sa manjim varijacijama koje mogu da se podvedu pod dijalekt i naravno ono što nigde ne piše a što je neko proklamovao, da neko ne može da ima svoju državu ako nema i svoj jezik.
Međutim, nekim malim ljudima to nije bilo dovoljno pa su i rešili dalje da razdvajaju narode a jezik je samo jedan od instrumenata tog razdvajanja pa su morali da uvedu i neke nove glasove da bi se crnogorski razlikovao od srpskog. Ni to nije problem i Vuk Karadžić je posle nekog vremena uveo slovo ”h” kada je čuo da se govori u nekim delovima Hrvatske, Dalamcije, Dubrovnika i Crne Gore.
Jezik se mora iskarikirati i izvitoperiti da bi se stvarno razlikovao od zajedničkog jezika kojim se svi služimo.
Jedan od problema je što ni sami Crnogorci (ovde mislim na one koji su zaduženi za standardizaciju jezika ne za sam narod) nisu još načisto oko pravopisa i gramatike a i samog jezika koji nisu standardizovali (a i ne možeš naterati ljude da pričaju onako kako nisu naučili) a hoće da uvode crnogorski jezik kao službeni u opštini Mali Iđoš u Bačkoj.
Koliko sve to sa uvođenjem crnogorskog jezika ima smisla i u Crnoj Gori može da se vidi i iz ovog intervjua ministra kulture Crne Gore Branislava Mićunovića:
Iz tog razloga dovodim na svoj blog jedan tekst profesorke Snježane Kordić koja je mnogo kompetentnija na temu jezika od mene. Tekst je dostupan na više mesta na internetu. Nije na napisan na srpskom, nije napisan na crnogorskom ili bosanskom, ali ipak ne sumnjam da će svi razumeti. Opisuje situaciju u Hrvatskoj ali ja ne vidim nikakve razlike i mislim da i Crna Gora ide istim putem:
Lingvistica i profesorica na više njemačkih fakulteta, Snježana Kordić, objavila je knjigu "Jezik i nacionalizam", u kojoj nudi spoznaje o tome kako se jezik instrumentalizira za nacionalističke ciljeve, kako se falsificira prošlost i izgrađuju mitovi koji podupiru ideološki poželjnu sliku stvarnosti. U knjizi, također, navodi da Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik.
"Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crnogorci imaju zajednički standardni jezik pa se ne može govoriti o različitim standardnim jezicima, nego o standardnim varijantama jednog te istoga standardnog jezika", smatra Kordićeva.
"Svi prigovori nazivu srpskohrvatski, a porijeklo im nije znanost, pokazali su se kao znanstveno neutemeljeni", tvrdi autorica u knjizi, napominjući kako je ustavno proglašavanje službenog jezika suvišno.
Ona je također istakla i to kako posljednjih dvadeset godina u Hrvatskoj je čistoća jezika ili jezični purizam postao velika tema, prisutna na svakom koraku, piše Monitor.hr.
"Dominacija purizma znak je dominacije nacionalizma", tvrdi autorica, navodeći kako purizam u Hrvatskoj nije svojstvo jezika, nego kroatista koji to svoje svojstvo žele nametnuti drugim govornicima u Hrvatskoj.
Navodi kako hrvatski jezikoslovci prave umjetne razlike, jer od toga imaju niz prednosti - to je dobro plaćen posao i dodatan izvor zarade te da, kako dodaje, ministarstvo finansira njihove projekte, jer su uvjereni da je različitost jezika "od životne važnosti za opstanak države".
Podsjetivši na riječi Chrostophera Huttona iz knjige "Lingvisti i Treći Reich" da je u lingvista u službi nacizma materinski jezik uzdignut na prijestolje kao božanstvo, Kordić u nastavku zaključuje kako takav odnos prema jeziku danas vlada u Hrvatskoj.
"Kada bi kroatisti prestali naređivati ljudima kako da govore i umjesto toga opisivali jezik kakav on jest, u društvu bi današnji broj "jezikoslovaca" u Hrvatskoj postao nepotreban i mnogi bi kroatisti ostali bez posla, smatra Kordićeva.
Knjiga "Jezik i nacionalizam" (430 str.), koju je objavio zagrebački izdavač "Durieux" ima tri poglavlja - Jezični purizam, Policentrični standardni jezik te Nacija, identitet, kultura, povijest.
Koga interesuje može da pročita i dva intervjua koja je dotična profesorka dala Novostima (Word DOC 4MB) i Slobodnoj Bosni.
Država Srbija daje pravo Crnogorcima u Malom Iđošu da podnesu zahtev da se Crnogorski jezik uvede kao službeni. Ovo povlači više akcija za sobom. Blic kaže da će ”Službenici će morati da znaju crnogorski”. Šta to znači?! Da se do sada nisu uspešno sporazumevali nego da je potreban crnogorski jezik?
Ko će da radi u svim državnim službama sa znanjem ovog jezika? Crnogorci?!
Ako je ovo samo izgovor da bi se oni zaposlili u državnim službama onda mi to ima smisla, jer drugačije ne znam kako ovo da se postigne.
Ko će stanovnicima Malog Iđoša da garantuje da im se dotični službenik obraćao na crnogorskom i da im je dokument koji dobiju iz neke službe ispravno napisan na crnogorskom kada još uvek nema zvanične gramatike i pravopisa. Nešto više o tome možete videti ovde.
Deci u školama će morati da se obezbedi nastava na crnogorskom jeziku i udžbenici na crnogorskom jeziku. S obizrom da jezik nije standardizovan, ko će da drži časove i predaje toj deci kada nije završio školu za nastavnika crnogorskog jezika?
Recimo novoproklamovana crnogorska gramatika Bosiljke Kankaraš predlaže da se umesto lokativa koristi akuzativ, što bi značilo ”živi u grad”, ”đeca idu po ulica”, ”čovjek u krš”, pa dalje lične zamenice - ja, ti, sebe, se - u genitivu, dativu, akuzativu i vokativu imaće nastavak e, pa će biti: "Daj mene tu knjigu" ili "Tebe ću vrnuti oni dug"! Umesto "Molimo vas" treba govoriti "Molimo ve", a umesto "Ne bilo nas" - "Ne bilo ne". Glagol jesti menjaće se ovako: ijem, iješ, ije, ijemo, ijete, iju itd. Ima još dosta primera.
Šta kažu sami stanovnici Malog Iđoša možete da vidite na sledećem linku:
Amerikanci (i mnogi drugi) pričaju engleski. Austrijanci (i drugi) pričaju nemački. Brazilci pričaju portugalski. Primeri se nižu u nedogled i niko ne povlači pitanje samog jezika.
Čisto za kraj da se zna da nemam ništa protiv Crnogoraca, daleko od toga, ali po meni je ovako nešto potpuno besmisleno. Jedno veliko trošenje para ni za šta i mlaćenje prazne slame.
EDIT:Otišao jedan naš student na intervju u USA posle poziva profesora na nekom fakultetu. U svom CV-ju je između ostalog napisao da govori više jezika, među kojima su srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski, engleski. Profesor je pored ostalog bio impresioniran znanjem jezika pa ga je pitao "You can speak all those languages?" na šta je student odgovorio potvrdno. Odgovor profesora je bio "Aj, ne seri!" (na srpskom ili bilo kom od ovih drugih jezika verujem da ovo znači isto). Na šta je dotični student hteo da doživi srčani udar. Profesor je bio sa prostora bivše SFRJ. U epilogu, student je primljen na fakultet ali u CV-ju ne stoje više četiri jezika.